Kad gledam slike djevojčica koje sjede u stolicama od pruća, uvijek se sjetim svog djetinjstva. 

Ljubica je koristila svaku priliku da nas posjedne i da joj poziramo.

To je bila tema koja se provlačila za cijelog života.

Umjetnici su naizgled nepažljivi, rasipaju materijal, nedovršavaju skice, napuštaju platna, ostavljaju boje da se osuše na paleti... onaj koji nije živio u takvom kaosu kritizirat će ih zbog takvog nereda, ne misle na opsesije urednih ljudi, kao mravi održavaju svoje rutine i koriste sve ono što im je na dohvat ruke a najviše stare i iskorištene stvari da bi ih rekonstruirali i ponovno stvorili.

Tako je radila i Ljubica, uvijek u potrazi za novim likovima na svojim starim platnima, čemu sam bila svjedok i zbog čega sam sačuvala fotografije preobrazbe. Zanimljivo je vidjeti “prije i poslije” svakog djela, transmutaciju ili preobrazbu koje je je izvela na nekim djelima iako je uvijek ostajao zamjetan trag za one koji smo bili svjedoci te preobrazbe.