Postoje ljudi koji samom svojom prisutnošću daju smisao prostoru, dodajući mu svoj pečat.

Ljubica je imala taj dar.
Slova su posveta toj figuri.

Odaju osjećaje i sjećanja koja nam omogućuju portret jedinstvenog umjetnika.

Naslijeđe umjetničke duše

Teško je riječima izraziti osjećaje koji se jedino poimaju osjetilima i koje pamćenje čuva u svom najdubljem kutku koji je sjećanju dostupan samo kada srce odluči otvoriti vrata. Duge šutnje, smireno disanje, poneki uzdah koji nije nagoviještao ništa loše. Takva je bila mirna atmosfera u kojoj je koncentirano radila moja mama, gdje su unutarnje misli tekle paralelno s pokretima kista po platnu na kojem je poprimao život nekakav događaj, priča, uspomena ili odraz portreta koji odražava psihološki trenutak osobe bolje nego njena fizička obilježja. Špatulom u ruci impregnira platno kremastim slojevima boje, čistih tonova koje, kao u hirovitoj igri, miješa igrajući se brojnim kombinacijama tonova i oblika sve dok nije zadovoljna postignutim rezultatom. Satima i satima grebala je te već suhe slojeve žiletima za brijanje koje je uvijek krala od tate, da bi dobila teksturu i transparentnost koje je opsesivno željela postići. Mješavina mirisa, boemska slikarska radionica, umak vinaigrette u kuhinji kojim je trebalo začiniti salatu za ručak i u kojem se često osjećao dašak terpentina kojeg smo svi bez prigovora prihvaćali za vrijeme ručka. Kistovi, staklene čašice od jogurta, špatule i suhe palete čekaju u sudoperu na nekog dobrovoljca koji bi ih oprao, posao koje je često mene dopadao i koji sam nerado obavljala.

Poslijepodneva uvijek praćena tišinom slikarice zadubljene u sliku koju želi stvoriti, ponekada pronaći, često puta izbrisati s platna. Uvijek nezadovoljna rezultatom, uvijek ispravljajući, sve dok joj oči nisu padale od umora.

Imala sam sreću biti svjedokom šutnji svoje majke, slušati njene ideje, kritike i samokritike rada jednog umjetnika, moći je upoznati ne samo kao majku nego i kao stvarateljicu koja je bila u stanju prenijeti na platno svoje snove, slike svoje osobne povijesti, tragove koje je na njoj život ostavio, njena raspoloženja, njene radosti, melankolije i tuge.

Život nevjerojatnog ljudskog bića, jedinoga koje mi je ostavio u nasljeđe puno osjećaja i boja i u kojem, iako ga ne mogu nastaviti, mogu uživati i čuvati ga u srcu.

Uspomene su poput snova koji nas vjerno prate cijeli život. Odvode nas do malih, jedinstvenih i uistinu važnih trenuktaka koji čine život. Šteta što, dok ih doživljavamo, ne shvaćamo njihov značaj ni utjecaj. Možda ih vrijeme, odnosno smrt, evocira i postavi na pravo mjesto.

Majka, toliko puta s lakoćom izgovorena riječ, koja međutim postaje teška kada je potrebno pisati o njoj.

Velika privilegija slikara je što nam se obraća preko svojih boja, nama koji uživmao u njegovim djelima otkriva gotovo sve ali istovremeno puno toga krije u dnu svoje duše. Moja je majka bila umjetnica i slikarica.

Njen svijet bio je van onog svijeta kojega naizvamo stvarnim. Puno puta van njega ali i puno puta daveći se u njemu, bez snage da bi se borila sa svakodnevicom.

Njene slike su boja, sretne i nesretne duše, pejzaži jarkih boja ili pak izgubljeni u tuzi sivila.

Mislim da sam imao privilegiju upoznati je, čak bih se usudio reći da sam shvaćao njen svijet.

Skrivala je svoje osjećaje u kutiji čiji ključ ni sama nije imala. Estetika uvijek povezana s etikom, prezir prema površnosti, ljubav prema dobrom i naivnom.

Neki će je pamtiti kao sveticu, neki kao tešku i egocentričnu osobu.

Ja je pamtim kao prelijepu i elegantnu ženu koja se krila u svom ljepšem svijetu, pravednijem od našega i blisku ranjivima.

I dalje je vidim ispred platna, kako miješa boje u potrazi za nijansom koja još ne postoji.

Nemam umjetničkog talenta ali sam vrlo ponosan što sam naslijedio onaj impuls koji me tjera u potragu za možda nepostojećim snom.

Koliko sam godina imala? Četiri, šest? Ne sjećam se točno. Ono što mi je ostalo urezano u sjećanje je da sam voljela biti blizu nje, preturati po njenim ladicama, mirisati njen parfem, igrati se njenim špatulama, bojama i kistovima. Neka nitko ne misli da je moje ponašanje nagovještavalo buduće umjetničke vještine. Znatiželja nestašne djevojčice nije imala za cilj crtati po bijelim listovima papira, unatoč neuspješnim pokušajima. Bila sam fascinirana priborom za mrljanje zidova, voljela sam bojati svoju haljinicu ili lice, nakon čega sam bila kažnjena i zatvorena u svoju sobu.

Kao djevojčica bila sam buntovnik ali ona je uspjela naslikati ovaj portret naizgled mirne djevojčice, rumenih obraščića koji su, vjerujem, bili moje djelo. Ovaj portret stoji iznad uzglavlja mog kreveta da bi me podsjetio kakva sam bila kao dijete jer, kako je rekao Elias Canetti, sve one stvari koje čovjek zaboravi, vape za pomoć u snovima.

Sjećam se, dok sam bila dijete, onih tihih popodneva kada se samo čuo šum kista na platnu koji je dopirao iz dnevne sobe. U nastojanju da ostanem nezapažena, na prstima bih se ušuljala i sjedala u fotelju iza nje da bih na taj način kočila u njen svijet boja, misterija i priča.

Ostajala sam gledati tamnu mrlju na platnu koja se nekim čudom plako preobražavala u čudne cvjetove i gdje se plavetnilo mora pretvaralo u zeleno polje na kojem su se igrala djeca. Za mene je to uvijek bila misterija, nikada nisam mogla pogoditi što će se dogoditi u slijedećoj priči. Ni ona to nije znala, “ne može se znati, potrebno je ući u svijet duge i vidjeti što ćemo naći skriveno iza njenih boja” govorila je.

Nije se prema meni ophodila kao prema djetetu i to mi se sviđalo. Obraćala mi se kao prijateljici kojoj je dopuštala da proviri u neki drugi, njen svijet.

Uvijek sam je zvala po imenu, možda za to što nije bila tipična baka ali i zato što mi se činilo da Ljubica vrlo dobro opisuje njezin umjetnički karakter. Bila je klasična žena, poput dama u starim filmovima.

Pamtim ju po tri stvari: eleganciji, delikatnosti i svijetloplavoj boji. Ta me boja asocira na nju radi njene elegancije, načina na koji je vezivala maramu oko glave, svijetloplavih košulja koje je nosila i finih pokreta kistom, mirnih poput boje neba. Puno sam naučila od nje; iako mi od njezinog umjetničkog talenta nije puno ostalo, naslijedila sam druge stvari kao mudrost da imam strpljenja u teškim vremenima. Jedna od njenih omiljenih rečenica bila je “Moraš izdržati.” Takvim stavom učila nas je da se moramo nadati boljim vremenima koja će doći poput plavog neba nakon oluje.

Uvijek se sjećamo onih trenutaka za koje mislimo da su utjecali na naše sazrijevanje. Pamtim jedno obiteljsko nedjeljno popodne, kada smo razgovorali o bilo čemu i u pamćenju su mi ostale urezane Ljubicine riječi nakon mog monologa: “Kada budše imala moje godine, razumjet ćeš moje misli.”

Moja borba s Ljubicom trajala je dugo budući da smo obje bile tvrdoglave i bilo nam je teško uspostaviti emocionalnu komunikaciju. Nedostajala mi je takva komunikacija, mislila sam da emocije i odnos sa violjenima moraju biti nešto što trajno osjećamo i nisma mogla razumjeti da mogu postojati različiti odnosi i da se iskrenost ne mjeri jačinom emocija. Sve sam to shvatila kasnije dok sam odrastala. Bila sam zadivljena njenim načinom rada, u njenom svijetu mašte nije bilo reda, kontrole, pritiska ni sputavanja. Njena umjetnost otkrivala je slobodu, sreću i emocije koje prije nisam bila u stanju osjećati. Danas razumijem ono što mi je rekla.

.Bio je to jedinstven miris koji je prožimao svaki kutak kuće. Ona u svojoj najljepšoj haljini i sa svojim najvećim blagom. U bijelom ogrtaču, jednom rukom drži svoju paletu beskrajnih boja a drugom kist okrenut platnu koje se beživotno nalazilo na samo nekoliko centimetara. Gledala ga je s takvim intenzitetom da se činilo da ga sloša dok šapuće tajne koje je samo ona mogla otkriti. imala je talenat, maštu, sposobnost da vidi daleki paralelni nestvarni svijet, nedvojbeno toliko savršen da ju je najveći dio vremena zavodio i udaljiti od običnog i iskrivljenog zemaljskog svijeta. 

Zvala se Violeta (Ljubica) i njene ruke bile su njen život; njima je stvarala brojne slike prožete prekrasnim bojama. Iz svojih sjećanja znam da nije bila bilo kakva slikarica već da je svaku sliku osjećala da su boje koje je na njih nanosila bile kao note neke melodije koja je prenosila ono što je ona željela. Bila je tako lijepa da je čak i nenamjerno ljudima izmamljivala osmijeh na licu što ju je zajedno s njenim talentom činilo jedinstvenom osobom.

Imala sam jedva tri godine kada si otišla, osjećam se nemoćnom jer te se ne sjećam ali čuvam jasnu sliku kista umočenog u boju, tvoje ruke i želje da ga naslonim na tvoje platno, bez obzira što bi ti potezi isprljali tvoje pejzaže. Kao koautorica tvojih slika, danas se smiješim kad gledam tvoje slike u potrazi za svojim crtežom. 

Uvijek sam joj se divila radi njenih kvaliteta, jednostavnosti, elegancije i mudrosti. radi toga sam postala njezina prijateljica za cijeli život. Zajedno smo putovale u Meksiko kako bi ona upoznala tu zemlju koja se meni toliko sviđa. Među brojnim anegdotama sjećam se su je u Acapulcu zamijenili za Elizabeth Taylor. Posjetila sam Hrvatsku, što mi je bila prilika da upoznam njen zavičaj i rodni grad Zagreb. Nikada nismo imale nesuglasica na tim putovanjima. Njen svijet bio je svijet umjetnosti. Odlazile smo na brojne izložbe i privuklo mi je pažnju što je nikada nisam čula da kritizira drugog umjetnika, štoviše, uvijek je nalazila nešto pozitivno u djelima drugih.

Kada sam je vidjela po prvi put, bila je u kuhinji s turbanom na glavi i žlicom u ruci. Njen lik na slikama odražavao je tu prirodnost i otmjenost. Bila je tako velika da si je mogla priuštiti što god je htjela

Kako sažeti ono što je bilo, ono što jeste jer pamćenje ne zaboravlja -esenciju te žene-djevojčice raskošne ljepote, žene koja je lebdjela u nijansama vrhunskog parfema. Potvrda tome je što je zona u kojoj je živjela, u blizini moje kuće, zauvijek ostao impregniran tim mirisom i uvijek kada tuda prolazim , osjećam bol radi njene odsutnosti.

Vidim j e između dnevne sobe i vrta, s kistom u ruci, dok me pita da li bi na slici bilo potrebno dodati nešto što se njoj činilo neophodnim.

Slikarstvo je bilo osnovica njenog života, preko njega je izražavala najdublje dijelove svoje podsvijesti. Živjela je za slikanje i uranjala je u potragu za samom sobom u nedokučivoj misteriji života i nastojanju da to izrazi i zbog toga je svaka njena slika pretvarala u redovnika koji meditira u samoći svoje ćelije.

Provela sam s njom niz divnih popodneva u njenom vrtu ispod istog stabla gdje smo se sklanjale od vrelog madridskog ljeta. Sada se ne mogu sjetiti o čemu smo razgovarale jer je snaga njene osobnosti ispunjavala sve. Kada sam se počela baviti podučavanjem joge, vjerno je sudjelovala i odlazila na poduke na razna mjesta koja sam bila prisiljavala mijenjati. Njeno prisustvo bilo je poticaj, način da mi pomogne u mom entuzijazmu koji me i dalje ispunjava i koji mi je od tada bio oslonac i davao mi snage da prebrodim životne prepreke.

Umrla je okružena ljepotom i ljubavlju u svojoj sobi koja je bila ispunjena profinjenošću koja ju je karakterizirala i zato je danas njen duh cvijet koji ukrašava prostor u kojem je protekao dio njenog života.

Ljubice, draga prijateljice, tvoj duh ljepote i dalje je sa nama i isto kao i parfem teško je, gotovo nemoguće, opisati ga ali je lako sjetiti te se.