1990. godine rat u Jugoslaviji potresao je Ljubicin svijet; pala je u duboku depresiju jer nije bila u stanju podnijeti bol, jer joj se sjećanje vratilo u teška vremena koja je preživjela za vrijeme Drugog svjetskog rata, jer s eosjećala nemoćnom pred novim užasom, osjećala je da je daleko i u grču radi svih osjećaja koje nije mogla zatomiti... Jedino ju je slikanje održavalo svjesnom, tu je prikazivala izbjeglice koji ostavljaju za sobom spaljene kuće i bježe preko polja; nikada se nije oporavila nije bilo vremena ni razloga za oporavak, Jorgeova bolest ubrzala je njenu i ostavila nas je 1998. godine. 

Uzrok nestanka staraca je vrlo bolan. Naime, Ljubica je zamišljala sebe i svog supruga Jorgea kako spokojno sjede u vrtu kao stari bračni par. Bila je to utopija koja se nikada nie ostvarila jer se Jorge razbolio i sve je brzo krenulo, više nije bilo razloga ni nade u život. Prije nego što ih je izbrisala, uspjela sam ih fotografirati, ljuta zbog svega onoga što će nestati. Slika pejzaža na kojem se još uvijek vidi Jorgeov lik podsjeća me na njih.