tko je Ljubica ?

Tko je bila Ljubica Lukenić Hajduka? Tko je bila ta umjetnica čije je slikarstvo povezivalo naivu s nadrealizmom i čiji je svemir bio pun naivne svježine i likova iz snova?


Jedinstvena i osjećajna žena, magnet za djecu, nezaštićene, slomljene duše i životinje.

Izrazito velikodušna, bez pretenzija ni uvjetovanja.

Njena umjetnička karijera oblikovana je u uskovitlanim vremenima i okruženju između dva svjetska rata. Dva učitelja us oblikovala njen stil: kipar Miroslav Vertašnik s Odsjeka za kiparstvo Likovne akademije i krsto Hegedušić, tvorac umjetničke skupine Zemlja i jedan od pionira jugoslavenske naive, redoviti profesor na Akademiji likovnih umjetnosti i osnivač Majstorske radionice za postdiplomski studij slikarstva.

S ovakvim polaznišnim točkama, Ljubica je napravila prve korake u sivjetu umjetnosti, uvijek sa svojim buntovnim i nediscipliniranim duhom neskolonim poštivanju pravila, u potrazi za vlastitim stilom.

Njene prve skice počinju se prožimati inspirirane djelima Modiglianija, Matissea, Chagalla, Picasa i bojama francuskih impresionista.

Ustrajala je u svom figurativnom mada lirskom pristupu umjetosti, izbjegavajući čistu apstrakciju, radujući se radujući se mogućnostima boje s ograničenim tematskim repertoarom temeljenim na duboko ukorijenjenim slikama svoje domovine koristeći jednostavne, često infantilne teme s namjerom da izroni duhovna stvarnost koja leži ispod ovozemaljske svakodnevice.

Svakodnevni likovi i predmeti postaju elementi fantazije, njen poetski stil slikanja bio je usko vezan s njenim naslijeđem i obrazovanjem.

Ljubicino stvaralaštvo rezultat je lirske autobiografije koja evocira njeno slavensko naslijeđe s upečatljivim sučeljavanjem naglašenih boja i mašte oslikane naivnim stilom.



Prenosi na platno najnematerijalnije atmosferske osjećaje, slika ljepotu ničega osim zraka, koristi dio impresionističke tehnike da bi ovjekovječila različite nijanse svjetlosti, prolazne utiske atmosferskih pojava, vjetar koji njiše žitna polja, nered poljskog cvijeća.
Ne razrjeđuje boje, velikodušna je sa špahtlom, više voli debele slojeve koje će kasnije strugati dok ne postigne teksturu koju je tražila.
Njene boje su žive od samog početka, nanosi jednu preko druge jednu i drugu i treću sve dok ne postigne mješavinu koju je teško oponašati. Prisutan je detalj ali ne i preciznost, to su mrlje bez crteža, čime postiže dinamični skup, ono polje koje je jednom vidjelo njeno oko, reproducira onako kako ga je osjetila i ostaje ovjekovječeno na platnu.

sadržaj@sphlukenic.comstvoreno u Bluekea