Ljubica je izlagala od 60-ih godina do ranih 90-ih u Beču, Parizu, Biarritzu i Madridu, dok je izlaganje u Hrvatskog bilo uvijek odgađano.
Prikupljene izvorne recenzije slažu se oko toga da nije pripadala nijednom konkretnom pokretu ili stilu radi njenog načina rada koji je bio previše slobodan da bi omogućio klasificirati ga.
Jake boje, špahtla, boja nanesena u debelom sloju, nejasni obrisi, neformalnost, impulsivnost, moglo bi je se definirati kao impresionistu čije su jednostavne figure spontane, gotovo naivne a pozadina apstraktna.
Nikoga ne ostavlja ravnodušnim, opipljiv je njen slobodni izraz.
.Pismo njenog profesora Krste Hegedušića iz 1966. godine povodom izložbe održane u veljači u Beču.
U njemu iznosi da je pregledao fotografije koje su nažalost crno-bijele te stoga ne može ocijeniti boje, analizira spisak slika koje će izložiti, ističući neke koje su mu posebno zanimljive, kao npr. “Karneval” gdje ističe da ga podsjeća na belgijske ekspresioniste te da mu se jako sviđa dok će druge, kao dobar profesor, kritizirati. nakon toga, austrijski kritičari objavit će svoje utiske u listu Wiener Zeitung u ožujku 1966. godine, kojom prilikom ističu djela “Selo” i “Šuma” koje je Hegedušić odbacio, dok su se složili oko “Karnevala”. Spasila sam fotografiju ovih djela koja, kako je rekao Hegedušić, nećemo moći ocijeniti onako kako zaslužuju budući da je fotografija crno-bijela.
Vrijedi pročitati ovaj nažalost nepotpisani poetični članak koji vrlo precizno opisuje Ljubicin rad, kao da je kritičar osobno poznavao umjetnicu.
HAJDUKA
27. listopad - Rijetko se događa da poštovanje koje umjetnik osjeća prema našoj zemlji (ljubav ili mržnju, zavisno od osobe) točno odražava njegov entuzijazam i odlučnost po pitanju odabira značajnih pravila organizacije materije.
Izjava ogorčenosti djelotvorna je u zavisnosti (naizgled) od manje ili više silovitog kontrasta o kojem svjedoči oblik koji je utemeljuje, priznavajući neki više ili manje paradoksalan ideal transaprentnosti i smirenosti.
Kao suprotnost tome, uvjerenje o sreći biti će tim više presudno što je bolje uspjelo pronaći, u formalnom poretku koji ga odražava, to žarište apsolutno neobjašnjivog nasilja ili muke.
Ljubica Hajduka, po mom mišljenju, briljantno ilustrira drugi aspekt (odmah opisan) visoko kreativnog paradoksa. Vrlo fina nijansa radosti kojom želi prekriti viđeni svijet nije zamisliva bez užasavajućih formalnih briga koje s druge strane svjedok njenog stila.
Nesumnjivo je pogrešno nazvati izloženu zbirku naivnom umjetnošću. Samo jedan vid slikarstva Ljubice Hajduka (početna osnova gdje se forma i srž isprepliću, kao i ova volja za nadom po svaku cijenu) mogao bi se svrstati u naivnu umjetnost.
U ostalom dijelu, čini se da je vrijeme uvelike poradilo na tajni koju smo gore evocirali. Ne samo od učenja do majstorstva, nego i od namjere slike do njezina konkretnog završetka, ovaj mistični produžetak postao je tajanstveniji i blistaviji.
Po prirodi malo previše uporni (njihove okrutne i graciozne oči, njihova brza nepokretnost), stojeći portreti nisu puno oduzeli čudesno jasnim i nepoznatim malim likovima iz prostranih i cvjetnih krajeva.
U “Vrtu I” koliko očajničke ljubaznosti proizlazi iz ovog neuobičajenog susreta prostaka i cvjetne krhkosti gdje su nježnost i ravnodušnost podijeljeni suprotno svim logičnim očekivanjima između dva suprotstavljena bića!
Izvanredni “Mies” blješti u granicama apstraktnog. Neizmjerni žuti tok, u kojem se bore dvije sićušne blijede duše, dobro odražava ovu bezobličnu melodiju duha koja, iako ovdje prevedena zemaljskim pojmovima, doseže svoje apsolutne psihičke implikacije.
Sa druge dvije slike “Ribnjak” i “Salaš u sumrak”, Hajduka nam predlaže neku vrstu alkemiju perspektive. U svakom bljesku koji je dubok kao da je raznijet u prah, uranjaju jedan ili drugi element (stablo, kuća, put, lik) u beskraj zemlje, čija nam je jednolična i zapanjujuća samoća na taj način nadoknađena.
Na putu prema još besprijekornijoj tajni, ne sumnjajmo da nam je Ljubica Hajduka pružila neke od najiskrenijih dokaza izuzetne suvremene mašte.
